Šta se dešavalo u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992. godine

0
foto: Faktor

Kolona je zaustavljena u Dobrovoljačkoj ulici, jer su se branioci Sarajeva željeli uvjeriti da su Izetbegović i ostali zarobljenici dobro

Dan ranije, 2. maja 1992. godine, Sarajevo je odbranjeno. Zaustavljen je napad JNA, u kojem su, osim pripadnika specijalnih jednica, korišteni tenkovi i oklopni transporteri u kojem je jedan od glavnih ciljeva bilo zauzimanje zgrade Predsjedništva BiH. Međutim, dramatični događaji su se nastavili i 3. maja.

U vrijeme dok su ulične borbe pripadnika Teritorijalne odbrane, MUP-a RBiH i drugih patriota protiv pripadnika JNA već počele jenjavati i kada je postajalo jasno da je jedna od najjačih evropskih vojnih sila izgubila ovu bitku, na sarajevski aerodorom je sletio avion iz Lisabona u kojem je bio predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, pri povratku s mirovnih pregovora. Zajedno s njim, u avionu su kao članovi delegacije bili njegova kćerka Sabina Berberović i potpredsjednik Vlade RBiH Zlatko Lagumdžija.

Pripadnici JNA su ih zarobili odmah po slijetanju na aerodrom i odveli ih u kasarnu u Lukavici. Ostat će upamćena Izetbegovićeva rečenica, koju je izgovorio u toku Dnevnika tadašnje TV Sarajevo:

– Ja sam ovdje praktično zarobljenik.

Činjenica da se predsjednik jedne nezavisne i međunarodno priznate države drži kao zarobljenik u predgrađu prijestonice te iste države možda i najbolje ilustruje sav haos i užase koje su tog, ali i prethodnih dana, proživljavale sve Sarajlije.

S druge strane, u Komandi Druge vojne oblasti JNA na Bistriku nalazi se general Milutin Kukanjac sa svojim saradnicima, te vojnicima JNA koji su osiguravali ovaj objekat. U pregovorima koji su uslijedili, a u kojima su učestvovali članovi Predsjedništva RBiH Ejup Ganić i Stjepan Kljujić s jedne i Kukanjac s druge strane, dogovoreno je da se 3. maja Izetbegović i ostali članovi delegacije oklopnim transporterima UNPROFOR-a prebace do Komande na Bistriku, da se tu koloni priključe Kukanjac i ostali oficiri i vojnici JNA, te da se potom Izetbegović i bh. delegacija ostavi u zgradi Predsjedništva, a da kolona JNA nesmetano ode do Lukavice.

Prvi dio dogovora je u potpunosti ispoštovan, kolona je došla do Komande. Međutim, tu već počinju problemi. Kukanjčevi oficiri i vojnici odbijaju ostaviti oružje u zgradi Komande. S obzirom da su se Izetbegović i ostali članovi delegacije još uvijek faktički nalazili u zarobljeništvu, načinjen je ustupak i prapadnicima JNA je dozvoljeno da ponesu lično naoružanje, uključujući i automatske puške.

Kolona je potom krenula prema zgradi Predsjedništva. Međutim, zaustavljena je u ulici Hamdije Kreševljakovića, tadašnjoj Dobrovoljačkoj. Branioci Sarajeva su se željeli uvjeriti da su Izetbegović i ostali zarobljenici dobro.  Tada je počela razmjena vatre. Do danas nije utvrđeno ko je, zapravo, isprovocirao tu razmjenu vatre. Poznato je samo da je u toku pucnjave poginulo šest osoba.

Kamere tadašnje TVSA su zabilježile i trenutak kada je general Jovan Divjak pozivao priadnike TORBiH da ne pucaju na kolonu.

To je kasnije u jednom intervjuu potvrdio i sam Kukanjac. Tom prilikom poginuli su: vojnik Zdravko Tomović, tri pukovnika Miro Šokić, Budimir Radulović i Boško Mihajlović, jedan potpukovnik Boško Jovanić, te Nurmela Šuko.

Kada je incident zaustavljen, ostatak dogovorene razmjene je protekao bez problema i kolona JNA je, nakon zaustavljanja kod zgrade Predsjedništva i oslobađanja Izetbegovića, Berberović i Lagumdžije, nastavila put ka Lukavici.

Godinama poslije vlasti Srbije i RS-a su pokušavale dokazati da se u Dobrovoljačkoj dogodio ratni zločin. Čak su podigli i optužnice protiv članova državnog i vojnog vrha RBiH. Tvrdili su da su u Dobrovoljačkoj ubijena čak 42 vojnika, pribrojivši tako događajima od 3. maja i poginule pripadnike JNA koji su stradali u napadu na Sarajevo dan ranije.

Međutim, Haški tribunal, kao i Tužilaštvo BiH su donijeli odluke kako u zaustavljanju kolone JNA i razmjeni vatre koja je uslijedila, nije bilo elemenata ratnog zločina.

Zbog optužnica koje je podiglo srbijansko pravosuđe u Londonu je 2010. godine uhapšen Ejup Ganić, a godinu kasnije u Beču i penzionisani general Armije RBiH Jovan Divjak. Međutim, oba suda, i u Londonu i u Beču, su potvrdili odluku Haškog tribunala. Godinu dana poslije Divjakovog hapšenja i Tužilaštvo BiH je stavilo tačku na ovaj slučaj, odlučivši kako se u Dobrovoljačkoj nije dogodio ratni zločin.

Poslije 3. maja 1992. godine počelo je nešto što će ostati zabilježeno u historiji ratovanja, a to je najduža opsada jednog grada. Opsada Sarajeva je trajala 1.425 dana i za to vrijeme pogiunulo je 11.541 Sarajlija, od kojih je bilo 1.601 dijete. Prosječno, na grad je svaki dan padalo više od 320 granata, prenosi Faktor.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here