Srbi, Bošnjaci i Hrvati : Je.. vas rat!

0

U svim zemljama Bosne i Hercegovine dolaskom proljeća, uobičajeno se rađa posebna radost. Radost najave rata. Ne samo najave već i priželjkivanja istoga događaja.

Zabrinuti analitičari upozoravaju, alarmiraju, emotivno ucjenjuju i brutalno zastrašuju narodne mase evocirajući slike ratnih stradanja. Cjelokupna argumentacija se svodi na to da ogroman broj ljudi 1992. nije mogao vjerovati da će biti rata, pa ga je ipak bilo. I na, manje-više, istoj retorici političara u Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Onoj koju, iz godine u godinu, slušamo već 25 godina. Glavni okidači su ovaj put najave o kreiranju, najprije rezervnog sastava MUP-a RS, a potom i rezervi o okviru kantonalnih policija. I da, o tome kako su stotine hiljada patriota, četnika, lovačkih društava, ovijeh, onijeh u svakom trenutku, kao zapeta puška, spremni da ratuju za željeni ishod, bio on otcjepljenje ili unitarna, tobože građanska, država.

Ne krivim lakovjerne i ustrašne ljude jer se boje. Uostalom i sam autor ovih redova je, donedavno, bio umnim podanikom zablude da u regionalnoj politici eks jugoslovenskih državica ima barem nekoliko promila ozbiljnosti i dugoročnog promišljanja o nacionalnom interesu, kao i mogućnosti stvarne realizacije tih interesa. Utoliko da bi i potencijalno razdvajanje moglo postepeno dovesti do sazrijevanja istorijskih graničarskih i konfesionalnih mentaliteta u zrele nacionalne, koji bi onda, kao sazrela i zdrava društva mogla sarađivati i na novim osnovama se ponovo ujediniti. Bez kompleksa i repova zamjeranja i po babu i po stričevima.

Ali to je bila iluzija. Ponešto promišljenija od mejnstrim iluzija. Ali ipak, samo iluzija. Ne samo jer smo mali, nerazvijeni i podkapacitirani da to samostalno učinimo. Nego i zbog toga što proizvođačima naših političkih narativa i u slučaju najmirnije i najcivilzovanije, sa strane diktirane, disolucije ne bi preostalo ništa drugo nego da balkanski dramsko-belajsuzki mentalitet i dalje ekspoloatiše na način kreiranja privida da trenutak konačnog obračuna i ispravljanja svih nepravdi samo što nije nastupio. Zašto bi ih u nastavku kreiranja takvih masovnih graničarskih psihoza manje sprječavale potencijalne državne od postojećih entitetskih granica?

Američki novinar Chris Hedges je u žurnalističkoj, ali svejedno jako dobroj knjizi “Rat, sila koja nam daje smisao”, napisao riječi koje su aktuelne i za ogromno društvo, poput američkog koje u sebe usisava sve mozgove svijeta: “Iskušani smo da život svedemo na puku potragu za srećom. Sreća, međutim, nestaje ukoliko nema smisla. Drugo iskušenje je zanemarivanje potrage za srećom kako bismo bili vjerni onome što nam omogućuje smisao. Ali živjeti samo za smisao – indiferentan za svu sreću – čini nas fanatičnim, hladnim, nabjeđenim pravednicima. Razdjeljuje nas od vlastite humanosti i humanosti drugih.”

Sasvim je dovoljno da zaključimo kakav bi bio dominantni “smisao” postojanja razdijeljenih, posebno onih koji i dalje žive najizmješaniji, a to su Srbi i Bošnjaci. Bila bi to društva drastično otrovnija od postojećih koja su bazirana na uljepšavanju koncentrata nagomilanog ideologijskog smeća i otrova. Bila bi to društva još radikalnijih huškačkih tigrova od papira i zabrinutih tobožnjih pravednika, katastrofičara i samomrzaca, “alternativaca” i “kritičara” koji žive postojećeg stanja dajući cjelokupnoj situaciji ozbiljnost koju nema. I eksploatišuću ljubav za epiku i dramu svojih konzumenata na isti način kao i političke strukture koje ih drže u stanju kontrolisanog mentalnog haosa. No možemo biti utješeni, jer realizacija takve pojačane distopije još nije ni na obzoru. Srbija i Republika Srpska se ne mogu ujediniti. Ne samo zato što o tome ne postoji, niti će postojati konsenzus velikih sila, nego i zbog toga što ni jedna ni druga tim velikim silama, ili samo jednoj od njih, nemaju šta ponuditi zauzvrat, niti kime ili čime zaprijetiti da bi se to ostvarilo. Jednako važi za deluzije o unitarnoj i građanskoj državi, a pogotovo oživljenje Herceg-Bosne, izuzev kao kluba društvenih igara. Ukoliko se proljetne vizije zlehudih proroka o ratovima ipak jednom i ostvare, to neće biti samostalna oduka ni jednog beznačajnog balkanskog aktera. Bez tog preduslova, realnost će mimo političko-analitičarskog spinovanja, proticati daleko dosadnije, više kao kulturna integracija na dosadašnjim osnovama distance, zavađenosti i tenzija.

U to ime uvijek se sjetim početka rata, davnog šestog aprila 1992. Sjećam se prizora koji sam vidio sa bakona, svjetlećih metaka koji su proletjeli iznad minareta džamije na brdu Grdonj. Pokojna baka mi je, sa zebnjom, objasnila kako će se “Srbi i Muslimani pobiti”. Kada bolje razmislim, čitav moj život je prošao u znaku te rečenice, odnosno te “bitke”. Odrastao sam s jednima i proživio značajne trenutke života i ključnih spoznaja sa drugima. Što je najbitnije, naučio sam ih i voljeti i mrziti, baš kao što oni, to jest mi, vole i mrze jedni druge. Ako i zbog čega drugoga, a zbog drame antagonizma koja nam se, od jednom, učini kao jedino “uzmi ili ostavi”, vječno hranilište ega žrtvoslovnim epikama, koje nemaju veze sa istinskom žrtvom. Kada se samo sjetim sa koliko pametnih i obrazovanih ljudi sam znao provesti besane noći razgovora, a koji su svjesno ili nesvjesno zalutali u lavirintu graničarskog smisla i njegovih epika i hićaja. Koliko patnje i bola me je samog koštalo prihvatanje mogućnosti da je lutanje takvim bespućem jedino što preostaje. Koliko energije i koliko smo potencijala izgubili na zaglibljenost u košmare i pokušaje da im damo veliki smisao.

Prezirem vulgarne pojednostavljače stvarnosti poput Vedrane Rudan. Ali iz suza koje mi naviru na oči zbog onoga što nam, uz vlastiti pristanak, čini huškački splet nerazmišljanja o prošlosti i naricanja kvazintelektualaca, ne može a da mi se iz duše ne otme: Srbi, Bošnjaci, Hrvati… jebem vam vaš rat! I one koji vas na njega podsjećaju.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here