Moje Sarajevo se, nažalost, smanjuje iz dana u dan. Ljudi odlaze i dolaze u ovaj grad, koji se stalno izgrađuje, počesto i nakaradno, ali ono što se ne može ponovo izgraditi nalazi se u sjećanju

0

Napisao sam cijelu knjigu o ovom gradu, knjigu poezije, bezbroj tekstova novinarskih i literarnih, ugrađivao sam ovaj grad u svoju literaturu i grad se ugrađivao u mene, jer je to uzajaman proces. Jedno vrijeme sam bio teški ovisnik o ovome gradu, gdje god bih otišao jedva bih čekao da se u njega vratim.

Nekoliko puta sam bezuspješno pokušavao odseliti iz Sarajeva, ali ljudi koji ovdje žive ili su nekad živjeli znaju koliko je to teško. Trenutno sam najbliži mogućem odlasku, jer sve što me veže za ovaj grad samo su neke dobre uspomene.

Da ne bude zabune život u Sarajevu je u mnogome lagodniji ako su vam životni prioriteti da s malo rada živite solidno. To je ovdje itekako moguće postići. Zapravo je cijela Bosna takva, nekako se preživljava, ljudi vole zabavu, užitak, hedonizam vas može zavesti iza svakog ćoška. Hrana je dobra i jeftina ako dolazite iz zapadne Evrope ili kakve druge bogate zemlje. Ljudi su gostoljubivi i srdačni ako ne računamo poneke taksiste i slične gradske prevarante.

Lijep je život ovdje ali samo ako ste u stanju oko sebe izgraditi neprobojnu kapsulu, neuništivi omotač da se negativna energija što kruži atmosferom ovog grada ne useli i u vaše biće.

Ako ste strani turista onda trebate znati da dolazite u jedini glavni grad neke evropske države u kojem u svakom momentu može nestati vode, i taj nestanak može trajati danima. Nekad kad imam neku kosmičku sreću desi se da moj kvart, moja ulica budu pošteđeni redukcija iza ponoći pa do pet ujutro, ali nekad godinama nemam vode iza ponoći pa do jutra. A živim u centru grada, blizu jednog od najelitnijih naselja u gradu. Ako se pitate zašto se nismo pobunili zbog toga, odgovor je da se jesmo pobunili, pogotovo u februaru 2014. kada su gradske ulice oko Predsjedništva BiH ponovile svoju ratnu ulogu; bile su u plamenu i ratnom zanosu. Protest nije urodio plodom jer većina građana ovog grada nije bila za promjene sistema, ni vlasti koji im evidentno odgovaraju. Mi, manjina i dalje smo ostali frustrirana manjina.

Jeste, ovo je mitski grad u neku ruku, znamo sve njegove istorijske nanose, ali malo šta od toga danas stanuje u ovom gradu. Sarajevo je u 16. vijeku u svom istorijskom jezgru imalo podno grijanje, sistem grijanja na paru, i bolju snabdjevenost vodom nego što ga ima danas. Imalo je i prvi tramvaj, prije nego je tramvaj uveden u jednom Beču.

Prvi svjetski rat je ovdje počeo, Zimske olimpijske igre su održane na okolnim planinama, zadnji bosanski rat također je ostavio još vidljive tragove u ovom gradu. Još traje faza oporavka od rata. U tom smislu Sarajevo je veliki grad. Metropola duha koji se nije htio saviti pod granatama, snajperima, i svom silom vojnog iživljavanja onih koji su od Evrope i UN-a dobili dozvolu za nesmetano ubijanje ljudi kao u nekom filmu negativne utopije. Vjerovatno to ne znate ali tokom rata su na okolna brda, na srpske položaje, dolazili razni bjelosvjetski avanturisti da bi mogli okušati čar pucanja po civilima u opkoljenom Sarajevu. Najpoznatiji turist takve prirode je bio ruski avangardni pisac Eduard Limonov, čije pucanje na grad iz mitraljeza sijača smrti je zabilježila filmska kamera poljskog režisera Pawela Pawlikowskog u filmu Serbian Epic .

Sarajevo je veliki grad jer pored nesalomivog vojničkog otpora, pored toga što su njegovi građani izdržali najdužu vojničku opsadu na tlu Evrope nakon opsade Staljingrada, imalo je i svoj duhovni otpor u kojem je kultura bila najznajčajnija stvar.

11.000 civila, građana ovog grada svih nacionalnosti, religijskih pripadnosti su poginuli tokom opsade grada. S obzirom na tu činjenicu Sarajevo je i dalje otvoren grad i nije se prepustio mržnji.

Sarajevo je jedini grad u kojem su se njegovi stanovnici, obični ljudi, pisci, pjesnici, umjetnici grijali ložeći klasike svjetske književnosti tokom dugih i hladnih ratnih zima.

U pjesmi Kavu na Balzacu Ilija Ladin piše:

«Knjige ložimo da

Izvolite sjedite Hoćete kavu na jednom Balzacu

Ili ćete čaj na Goetheu?»

Sarajevo je grad gdje je tokom februara temperatura od -16 C sasvim normalna tokom dana, naveče pada i do -26, dok ljeta znaju biti vrela i do 41 Celzijus u plusu. Ne postoji umjerenost, i u svemu se pretjeruje, čak i u autoironiji. Crni humor je zaštitni znak ovog grada. Recimo: uhvati Mujo zlatnog četnika u Miljacki, i ovaj mu kaže: «Pusti me ispuniću ti tri masovne grobnice.»

Mnogi stranci su ostajali ovdje već tokom rata i nakon njega, čak sam čuo da postoji termin u psihologiji:longing for Sarajevo . Znam šta to znači jer sam i sam bio i još sam bolesnik ovog grada. Tako se u Sarajevu naziva neko ko je vatreni fan nekog gradskog nogometnog kluba: bolesnik Želje (FK Željezničar – kultni radnički sarajevski klub iz naselja Grbavica).

Imao sam tu čast da sam živio nekoliko mjeseci u gradu koji je još bio pod opsadom, kažem čast jer sam vidio kako je grad tada izgledao. Izvana srušen, pust, zarastao biljkama, ali iznutra u klubovima, kafićima prepun života, veselja i optimizma. To je Sarajevo koje neću nikad zaboraviti. Džez klubove u kojima smo pili sarajevsko pivo i pušili lošu travu; slušali vječni džez i uživali u trenucima nakon što je kraj rata zvanično proglašen, iako su granate i dalje padale, i iako su ljudi i dalje umirali na sarajevskim ulicama.

To bi se moglo uporediti sa osjećajem koji su imali stanovnici Londona pod avionskim bombama i raketama, taj duh prkosa pred smrću, premda se naš mali rat i WWII ne mogu stavljati u istu ravan.

Moje Sarajevo je taj duh, snaga da se digneš iz nokauta i da pobijediš neprijatelja. Sarajevo je veliki pobjednik u tom smislu, u svakom drugom smislu je gubitnik, ali ovo ne bi trebala biti negativna priča.

Moje Sarajevo je kada vozač trolejbusa zaustavi vozila na semaforu, otvori vrata i ode u pekaru da kupi pecivo, dok putnici bez protesta sjede i čekaju da se putovanje nastavi. Moje Sarajevo je i terasa restorana Dva Ribara gdje smo se družili i tumačili sudbinu naše zemlje uz alkohol i mezu, i gdje sam u glavi napisao pola svoje poezije.

Moje Sarajevo je i kafe-knjižara Buybook, čiji naziv je igra riječi sa engleskim jezikom i našim slengom, jer bajbuk / bajbukana znači zatvor, a na engleskom značenje je sasvim jasno. Tu sam ispričao, za kafanskim stolom, većinu svojih ratnih i priča poratne tematike. Buybook je bio moja kapsula gdje sam promišljao književnost te kao i u Dva Ribara pisao svoje tekstove na nevidljivoj pisaćoj mašini svoga uma.

Moje Sarajevo je veliko u mom sjećanju, ali u stvarnosti ono se smanjuje iz dana u dan. Ipak, njegova metaforička veličina je takvih dimenzija da će uvijek imati svoje mjesto u mom razumu i srcu. To je grad u kojem sam najduže živio u jednom komadu u svom životu.

Sarajevo je grad koji je živio i preživio Orwellovu distopiju. Grad koji je nadrastao smrt samim time što ju je pustio u svoja dvorišta, u svoja fudbalska igrališta., pripitomio je. Za one koji ne znaju treba napomenuti da su tokom rata poginuli borci i građani Sarajeva sahranjivani u dvorištima i na pomoćnom stadionu FK Sarajeva, što zbog manjka prostora za ukop na normalnim grobljima, što zbog toga što zločinci s brda nisu poštovali ništa što je ljudsko, pa bi pucali i po sahranama. Kao da nije dovoljno što si jednom ubio čovjeka, nego ga moraš, za svaki slučaj, ubiti opet. Zato su javni prostori zaklonjeni od neprijateljskog nišana postajali improvizovana gradska groblja.

Javni prostori su bili i gradske bašte za uzgoj povrća, pa su se tako godinama nakon rata, ispred zgrada, mogle vidjeti stabljike paradajza sa plodovima i ljubičaste glavice kupusa, kao i zelena pera crvenog luka polegnuta kišom na zemlju.

Ima jedna patriotska pop-pjesma koja kaže: «Sarajevo će biti, sve drugo će proći.» Na neki način ovaj stih je živa istina. Sarajevo je preživjelo mada su njegove rane još duboke i nisu skroz zarasle. Ali ako vas ništa od svega ovoga ne zanima itekako možete uživati u turističkim i drugim čarima ovog grada.

Postoje ljudi koji smatraju da se 20. vijek završio u Sarajevu opsadom grada i njegovim stradanjem. Po meni taj vijek još traje i nema namjeru prestati. Sarajevo je bilo spaljeno do temelja 1699. i ponovo 1992. Moje Sarajevo ima moć da uvijek krene ispočetka. To je ono što je najbolje u njemu, vitalizam grada. Za mnoge današnje njegove stanovnike nisam siguran da su dostojni njegove veličine. Na kraju krajeva: Sarajevo će biti, sve drugo će proći

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here