Čengić-Vila, haustorče i breza: Priča o životu u jednoj zgradi u Sarajevu

Amina Isović-Bukvić

0

Haustorče

Odrasla sam u ulici Džemala Bijedića, najdužoj džadi mog Šehera. Zgrada u koju smo doseliti te davne 1979. napravljena je šezdesetih godina prošlog stoljeća. Svijetlozelene je boje sa pet spratova i četiri ulaza. Na svakom spratu nalaze se dva stana.

U vrijeme mog djetinjstva bila je to posljednja zgrada do željezničke pruge. Iza su bile još samo garaže, teren za boćanje, pruga i napušteni vagoni.

Umjeste bašte i dvorišta imali smo zajednički haustor, jednu staru brezu na uglu i prostran parking na čijem je gornjem kraju bilo malo brdašce na kojem smo se zimi sankali. Danas je na mjestu nekadašnjeg parkinga bijela novosagrađena zgrada, pruga je postala raskrsnica a iza pruge je napravljeno novo naselje.

– Kada smo uselili u naš stan na Ćengić-Vilimojim roditeljima najbitnije je bilo da je mamina mama živjela svega 300. metara od našeg novog doma, u osmokatnici na Dolac-Malti. Drugo bitno bilo je upisati sestru i mene u obdanište, a treće, da do škole, kada za školu dođe vrijeme, ne moramo prelaziti cestu. Mami nije smetalo što je stan manji od onog na Alipašinu u koji smo trebali da uselimo.

– Davne 1972. godine kada su se moji roditelji vjenčali, mama je rekla kako ne bi imala ništa protiv da živi na Ilidži pod istim krovom sa porodicom mog oca.
‘Bile su to najljepše godine mog života’ često i danas zna reći.

S tatinim roditeljima, njegovom braćom i porodicom najstarijeg brata, u kući ‘na kraju grada’ proveli su sedam prekrasnih godina. Kada su amidže počele da prave svoje kuće u bašti, moji roditelji su se odlučili za stan, najviše zbog naše škole.

Mama je još uvijek radila u banci na Principovom mostu, ali je vrlo brzo prešla u računski centar na Marijin-Dvoru, koji se nalazio u najljepšoj staklenoj zgradi u gradu, napravljenoj uz obalu Miljacke ili na svega par koraka od današnjeg Sarajevo City centra. Tata je nekad u to vrijeme iz GP Puta prešao da radi u Sivom domu, tadašnjoj Radio televiziji Sarajevo.

Njegovi roditelji i braća ostali su da žive na Ilidži do koje smo stizali našim malim bijelim fićom za svega sedam minuta.

Tako je krajem 1979.godine Čengić-Vila postala idealna lokacija za našu malu, sasvim običnu četveročlanu porodicu.  Dolaskom u novi kvart, sestra i ja postale smo haustorčad.

– Mi haustorčad bili smo djeca koja su se spremala u školu sama, boravili u stanu bez roditeljskog nadzora, sami sebi grijali ručak, radili zadaće, brinuli o sebi i mlađoj braći i sestrama, zavisno šta je kome mama rodila. U nižim razredima osnovne škole sva haustorčad su nosila ključeve od stana oko vrata.

Nismo imali livade, ali jesmo žalosnu vrbu ispod koje smo se ljeti igrali sa lutkicama ili takmičili u vožnji rola koje nisu bile disko već one obične koje se navlače na cipele. Tokom cijele godine najviše smo voljeli da se igramo u napuštenim vagonima ispred Klasa ili da se trkamo između garaža na biciklima.

Poput svih djevojčica iz moje generacije uživala sam da vrtim hulahop i igram gume, ali više od toga voljela sam da se penjem na garaže ili na krovove Toplana, niske zgrade ispod naših prozora. Ne znam šta rade mahalaska djeca ili koja već, ali mi haustorčad smo radili ovo i bili neopisivo sretni u svojoj samostalnosti, dječijim igrama i nestašlucima.

Breza ispod prozora

Krajem prošle sedmice otišla sam s prijateljicom kod mame. Sara je imala svoj dan s tetkom, pa smo se svi okupili na istom mjestu u ulici Džemala Bijedića. Nakon ručka i razgovora uz kafu, krenuli smo kući. Pažljivo smo izlazili iz haustora jer su ispred zgrade bile gomile snijega i leda za koje znam da će se otopiti posljednje u cijelom gradu.

Nekako spontano dok smo išli prema autu pogledala sam brezu ispod naših prozora. Bila je ogromna poput diva, veća od mnogih drugih visokih izdanaka što niču iz zemlje. Drvo je raslo iz dva dijela a krošnja dosezala gotovo do četvrtog sprata.

‘Pogledaj brezu ispod naninh prozora. Postoji jedna priča. Ratna je ali poučna’
Pogledala me je znatiželjno.
‘Kakva priča???’
‘Na mjestu ove breze bila je jedna druga breza, puno manja nego što je ova’, počela sam pažljivo da objašnjavam.
Ratne ’92 pala je granata i zahvaljujući staroj brezi koja je bila na ovom mjestu, preživjeli smo mnogo teže posljedice. Zaštitila nas je svojim slabašnim granam. Ožiljke od granate vidiš i danas na fasadi zgrade‘, pokazivala sam prstom prema ogromnim rupama.
‘A gdje si ti tada bila??’ pitala je.
‘Mi smo klanjali i bukvalno smo bili na sedždi kada je pala granata’
‘U drugim stanovima osim prozora i štokovi su bili uništeni, samo su naši prozori i stan ostali čitavi.
‘Kako to??’ pitala je Sara.
‘Neko će reći ‘slučajno’ objašnjavajući da je možda razlog tome što su prozori bili otvoreni. Ako slučajnost postoji onda neka bude ‘slučajno’. Sjećam se da su kasnije kada se smirio napad dolazili ljudi iz susjednih zgrada da se ibrete.’

Ušle smo u auto.

‘Nisam o tome htjela da ti pričam. Željela sam ti ispričati kada je ta breza, koja je bila tri do četiri puta manja od ove sadašnje, uništena od granate, u našem haustoru su isjekli drvo i počeli dijeliti po par grana za svaki stan. Breza mala a stanova 13.’
‘Ne kontam???’, pogledala je čudno.
‘Sada samo slušaj. Ljudi u ratu imali su improvizovane peći, napravljene od najjeftinijih materijala, na kojima su kuhali i grijali se. Da bi zapalili i održali vatru, ložili su cipele, knjige, odjeću, namještaj. Drva koja su bila u gradu, prve ratne godine su posječena. Sve što je moglo upaliti vatru značilo je preživljavanje i život, čak i par grančica jedne mršave breze ispod naših prozora.’
‘Aha sada mi je jasno’
‘Zbog par grančica koje nisu bile dovoljne da se napravi jedan pristojan obrok, neki ljudi iz komšiluka prestale su pričati između sebe. Tada se bukvalno živjelo ‘sat za sat’, nije se razmišljalo o drugom danu jer nije bilo garancije da ćemo ga dočekati. Nije se razmišljalo o danas’, zaustavila sam se kratko samo da dođem do daha.
‘Pogledaj sada. Na istom mjestu naraslo je tri puta veće drvo, a par metra od njega i jedno manje. Šta misliš, zar je bilo vrijedno žaliti izgubljeno stablo i svađati se sa ljudima???’
‘Naravno da nije’, spremno je odgovorila moja djevojčica.
‘Sve bude i prođe. Neki novi izdanci žive stare priče svojih prethodnika’ uzdahnula sam sjetno, gledajući prema prozorima zgrade u kojoj sam odrastala.
‘Šta znače izdanci??’ pitala je.
‘Izdanci su nove generacije nastale iz prethodnih generacija.’
‘Aha’ rekla je tiho.
‘ Sve je prolazno, dobro i loše. Uostalom, kao što je rat bio i prošao, tako su bile i prošle generacije ljudi sa različitim sudbinama u haustoru ispred čijih vrata je stajala breza.’ završila sam svoju priču.
Dok sam vozila prema gradu razmišljala sam kako je danas u cijeloj zgradi, ostalo samo malo ljudi iz starog komšiluka. Komšiluka kojeg je nevolja i višegodišnji boravak u mraku i memu povezao jedne sa drugima.

U našoj zgradi

Ljude iz susjednih haustora moje zgrade nisam poznavala nikako. Registrovala sam samo djecu iz škole jer sam jedino njih primjećivala u slučajnim susretima ispred zgrade.

Sjećam se kada je počeo rat u ulazu do našeg živjele su dvije sestre Dženana i Selma Rustempašić. Otac im je bio jedan od direktora u izdavačkoj kući ‘Svjetlost’ a majka profesorica u Trećoj gimnaziji. 
Selma je svirala gitaru. Ratne 1993. upisala je glumu. Imala je kratku crvenu kosu i najljepše, najplavije oči na svijetu. Dženana koju smo svi zvali Nana bila je student psihologije. Nekoliko godina poslije, Selma je glumila u Narodnom pozorištu u predstavama Derviš i smrt, Omer i Merima i svi smo bili jako ponosni na nju. Uspjela je da završi Akademiji ali i magistarski na Ekonomiji. Nana već godinama radi u Drugoj gimnaziji kao profesor na Cambridge programu. Još u ratu odselili su sa Ćengić-Vile na Otoku.

Prvu godinu rata provele su sa nama u podrumu haustora broj 56.

– U njihovom stubištu bila je i djevojčica Nataša, kćerka profesorice Zehre Hubijar. Lijepa ali jako povučena i tiha djevojka. 
Na istom broju živjela je i Selma Muhedinović. Uvijek sam je viđala sa violinom u rukama.

– U drugom haustoru od broja 56, bila je Sandra, djevojčica koja je išla sa mnom osam godina u isti razred, a išle smo i u istu srednju školu. Obje smo rođene u martu iste godine i mame su nam ležale zajedno u bolnici. Sandrina baka i moja nana živjele su u istom komšiluku.

– U zadnjem haustoru naše zgrade, nije bilo djece moje generacije. Uglavnom su u tom ulazu živjeli puno stariji mladići. Generacija između nas i naših roditelja. Za druženje sa nama bili su prestari a za njih premladi.

Sjećam se da je u tom posljednjem ulazu u ulici Džemala Bijedića, u ratu živio prijatelj mog oca stari Sokolović, nekadašnji direktor Ćilimarena Ilidži, po čijoj porodici je Sokolović Kolonija dobila ime, tako su mi rekli. On je mom tati ratne 1992/93. predlagao da me izmjeste u Kuvajt kod porodice njegovog najboljeg prijatelja. Tata je pažljivo slušao nije ga prekidao ali kasnije u razgovoru sa mamom čula sam ga kako govori.

‘Nisam ja djecu rodio da mi žive daleko od mene’
Srećom da nismo otišle iz Sarajeva jer je noć uoči svoje pogibije rekao mami:
‘Ovo se baš odužilo. Da sam djecu poslao van grada do sada bih poludio za njima’
Ostali smo u Sarajevu do posljednjeg ratnog dana.
Mi uostalom nikada nismo imale drugu opciju.

– Bilo je još mnogo divnih komšija iz naše zelene petokatnice, ali kao što sam već spomenula, ulaze i zgrade pamtila sam po djeci koja su živjela tu.

Ulaz 56

Nas četvero stanovali smo u ulazu na broju 56. 
Džemala Bijedića 56.
Živjeli smo na prvom spratu u naših par kvadrata sreće.

Kao i svi stanovi u zgradi, imali smo dvije odvojene sobe, trpezariju i kuhinju sa balkonom, kupatilo, ostavu i prostran hodnik. Uvijek nam je nedostajala jedna soba, pa sam u želji da imam vlastiti prostor, pregrađivala trpezariju gustim svijetlo smeđim paravanom koji se savršeno slagao sa kuhijskim elemenitma i prilagođavala ga mojim dječijim potrebama.

– Prije rata, u našem haustoru u ulici Džemala Bijedića, svi stanovi imali su svoje vlasnike, osim podrumskog, u kojem smo, zbog toga jer je bio prazan i najsigurniji od svih, proveli cijeli rat. 
U drugom podrumskom stanu prekoputa živjeli su Hadžihasanovići. Elvir i Dino sa roditeljima.

– Na prizemlju su bili Vesna i Đino Sargestano. Vesna je bila Zagrepčanka, profesorica srpskohrvatskog jezika koji je predavala u Ekonomskoj. U prvom razredu srednje bila je profesorica mojoj mami. Maestro Đino je bio poznati profesor violine, radio je u Narodnom pozorištu. Prije rata često se čuo zvuk violine iz njihovog stana. Imali su jednu kćerku balerinu koja je živjela i danas živi u Njemačkoj. Isolda je poznata balerina svjetskog glasa i voditeljica savremenog baleta u Stuttgartu.
Jako su voljeli mog tatu. Ljubav je zaradio zbog svoje brige o njima tokom rata. Iz izbjeglištva, koje su proveli u Maestrovom rodnom Dubrovniku, jedva su čekali da se vrate u Bosnu. Umrli su u Sarajevu prije nekoliko godina.

Na prizemlju suprotno od stana porodice Sargetsano živjela je teta Janja. Sjećam se njene kćerke i unučadi. Ne sjećam se njenog muža. Vjerovatno je umro prije našeg dolaska na Ćengić-Vilu.

– Moja porodica još uvijek stanuje na prvom spratu baš kao i komšinica Džemila Ćerimović. Džemila je cijeli život od najranijeg djetinjstva ili od tridesetih godina prošlog stoljeća, provela u Sarajevu u kući pored Vijećnice, ali nikada sebe nije smatrala Sarajkom. Uvijek je sa ljubavlju pričala o Ljubuškom odakle je bila njena porodica. Cijeli život radila je u banci. Njen amidža bio je najbolji u internista u gradu, čuveni Šaćir Ćerimović, rahmet mu duši.

– Iznad nas su bili Sokolovići. Stare komšije koje su radile sa tatom u GP Putu. Imali su dvije kćerke i sina. Pred rat im je umrla starija kćerka i od tada tetu Ifetu Skolović više nikada nismo vidjeli da se smije. Na istom spratu živio je stari Mirko Neuman i njegova supruga Seka. Čika Mirko je radio u banci. Teta Seka je imala je pudlicu koju je svaki dan izvodila u šetnju. Nosila je crninu.

Ne znam zašto ali mene je posebno voljela. Sjećam se da mi je jedne prilike rekla da sam njena simpatija. Bila sam zbunjena jer simpatija za djevojčicu od devet godina moglo je značiti vrlo čudno. Do tada je taj termin u mojoj glavi bio rezervisan za osobe suprotnog pola u koje smo se zaljubljivali. Tako nekako i ništa drugo.

– Na trećem su stanovale četiri sestre sa Vratnika. Preko puta njihovog stana živio je čika Džeki sa svojom porodicom. Bio je jedan od direktora Grasa a svi su ga u haustoru zvali ‘čika Džeki’. U ratu je bio ranjen u podrumu. Granata je pala ispred haustora i petero ljudi povrijedila. Danas je nepokretan i živi u Domu.

– Na četvrtom spratu stanovala je stara profesorica iz Mašinske škole, Lebiba Kapetanović. Nije se nikada udavala i imala je užasan strah od smrti. Bila je prava gospođa iz čuvene porodice Kapetanović. Kroz njene priče prvi put sam čula za Vitinu a onda sam je zavoljela iako nikada nismo bili u tom dijelu svijeta. Uvijek je pričala o svojoj Vitini. Njen stan mirisao je na prošlost i naftalin u kojem je čuvala svoje skupocjene budne. Na istom spratu živjela je porodica Fočo. Roditelji, dvije kćerke i sin. Oni su i danas ostali na četvrtom spratu u ulazu 56.

– Na petom spratu bio je profesor Pero iz Treće gimnazije. Njegova žena iako je bila devet godina starija od njega, živjela je puno, puno duže. Dugo godina bila je udovica dok nije i ona umrla. Do njihovih vrata živjeli su ResićiTeta Devla je radila u obdaništu na Čengić Vilu, istom onom u koje smo išle sestra i ja. Bila je najvrijednija žena koju sam u životu srela. Čika Ismet je bio strog i uvijek ozbiljnog lica koje bi se razvlačilo u osmijeh kada bi se sreli u stubištu. Bio je čovjek sa stavom, čestit i pošten. Devla i Ismet imali su sina i kćerku koja je bila 12.godina starija od brata. 
Njihov sin je sa 15. godina branio grad.  Na liniju je išao sa mojim ocem.  Bili su zajedno kada je pred njihovim očima četnički snajper ubio Predraga Popovića Popa, koji je bio žedan i gladan pa se odvažio da ubere trešnje.  Moj tata je rizikovao vlastiti život da dođe do Predragovog tijela. Uspio je nekako, ali mladiću iz naše ulice nije bilo pomoći. Kada su se vratili sa linije kući, molio je Devlu i Ismeta da zabrane dječaku rat. Nisu uspjeli.

– Sa stanarima iz mog haustora proveli smo beskrajno duge mjesece i godine u par hladnih kvadrata podrumskog stana. Do aprila ’92 bili smo gotovo stranci jedni drugima, a onda se desio naš prvi strah pred nepoznatim zvucima rata koji nas je otjerao ispod zemlje gdje smo u strašnom isčekivanju kraja postalli jedna porodica i najbolji prijatelji. Dok su granate razarale naš grad, sjedili smo zbijeni jedni pored drugih i u mraku tiho razgovarali. Jedino moj tata nikada nije sišao u podrum.

Danas više nema starog komšiluka u haustoru broj 56.

Na četvrtom spratu ostale su Foče, na trećem živi samo jedna sestra sa Vratnika, teta Hajra, na prvom spratu su moja mama i teta Džemila.

Nije tužno što su stanovi promijenili vlasnike. Tužno je što su kupljeni ne da bi njihovi vlasnici živjeli u njima već zbog izdavanja. Kao da su u svakom izdatom stanu ubili dušu njenih prethodnih stanara. Ko zna, možda je i bolje tako??? Jer kako da se emocionalno vežem za nekog na drugom spratu, a da ne iznevjerim sjećanje na stare Sokoloviće??? Uostalom, ko bi se ponovo vezivao za nove ljude???

– Ponekad kada sam jako umorna i zaspem poslijepodne ‘u nevakat’, probudim se na trenutak u maloj sobi na krevetu u ulici Džemala Bijedića 56.

Sasvim jasno kroz poluotvorene prozore čujem pomjeravanje brezovih grana i glasove u ulici.  U momentu razbuđivanja, srce lupa kao da će iskočiti iz grudi i svaki put budem iznenađena intenzitetom prisutnosti u vremenu koje je davno prošlo.

– Danas januara, 2019. godine u jednoj svijetlozelenoj petkoatnici, negdje na početku najduže ulici moga gradu, žive neki novi ljudi. Ljudi koji će graditi svoje snove u staroj zgradi na broju 56. Snove u hladu gorostasne breze, izrasle iz betona.

Haustor 56, u ulici Džemala Bijedića.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here